Ma je mi bi pun takuin i prazan želudac, dobre voje hvali san po putu svojim prijatejima da ćemo fino poist i popit pravu domaću spizu i vino. Stigli mi i tražimo tu ribarsku spizu al osim nepreglednog reda za patagonijske lignje, svih vrsta slastica i suvenira ni traga od onog kako je to znalo bit: i u tvrdo i u meko i u gusto i u ritko, i sa svom mogućom spizom.
Tko će ga znat valjda je tolika kriza da vrijedi ona stara deviza Marie Antoinette: “Ako nemate kruh, jedite kolače…”
Ispravite me ako griješim.
Ne razumin?! čega je to bilo u ritko u gusto i ostalo, a sada više ni??
nema pečene kokoši.e to fali
Inšpekturi–jada
oli
balada oj pokojnemu makarunu
Petak večer kolo devet uri
u Lumbardu došli inšpekturi.
Poslali jih iz velega grada
Lumbarjane naučit regvarda.
Pročulo se do zemajske vlade
u Lumbardi država se krade!
Ode čejad, take su užance,
oj države nimaju krejance.
Tamo žene cilu setemanu
parićaju nepodobnu hranu.
Peku picu, mišaju rožatu
hobotnicu činu na salatu.
Dobra spiza, domaća kužina,
ima ribe, rakije i vina.
Došli gosti, a ženske ingorde
pa za spizu uzimaju solde.
Večeras su došli inšpekturi
za ukaza «koliko je uri».
Hodili su oj stola do stola
da svak vidi, što je to kontrola.
Donili su sobon puno karte
za napisat velike traktate.
Ko je, što je, je li se udala?
Trpi karta, trese se penkala.
Ko je peka ribu i klašune,
a ko vari tuje makarune?
Ko je doma slane gere guli?
U koga su bili šporki žmuli?
Je li vino oj domaće loze
je li mliko oj domaće koze?
U pogaču od tikve i jaja
ko je stavi misto muke, paja?
Zašto niki nosu kratke gaće
a zašto su po napici maće?
Di su karte, pečati, diplome?
Di kopija ustavne reforme?
Boli glava, požutile oči
rika žuči niz obraze toči.
Stiskaju se šake i šakice,
pakuju se burse i kofice.
Ni koristi plakat ni pridavat
plati multu i nemoj sekavat.
prošlo vrime oj mlika i meda
čini kuco, država te gleda!
Inšpekturi, i oni bi doma
ma je vitar uteka iz goma.
Partili su, nestali u mraku,
jida vonji plivaju po zraku.
Svirko Frulić