 |
Polazio je klesarsku školu u Korčuli, a zatim Likovnu akademiju u Zagrebu. Učio je kod Meštrovića i Kršinića. Pogotovo nije
mogao izbjeći Kršinića - vezani su bili istim zavičajem. Lozica je u sebi nosio vještinu obrade kamena, no radio je u terakoti, bronci, drvu i mramoru. Počeo se realistično izražavati zapažajući
pojedinosti i oblike ljudskog lika. To su ljudi njegova rodnog kraja, ribari, pržinari, žene s mjehovima vina, žetelice i pralje. Iako stariji od njega, kipar Frano Kršinić bio je često u društvu svojega
mladog učenika. Frano i ja, piše Lozica, stalno sanjamo da smo u Lumbardi. Čini mi se da bismo oba bili sretni kada bismo mogli ribu loviti kao što smo negda činili.Ivo Lozica izradio je brojne
skulpture koje imaju istaknuto mjesto u novijem hrvatskom kiparstvu. Tu su i aktovi Poslije kupanja, Proljeće i Ženski torzo. Na posljednjim skulpturama odmaknuo se od krutog realističkog
oblikovanja i naglašavanja pojedinosti, te prelazi u cjelovito obuhvaćanje oblika. U mramornom Ženskom torzu, koji je izradio pred kraj života, čistoćom oblika i blagim prijelazima potpuno se približio
modernom shvaćanju kiparske forme.
|
